Idi na sadržaj

Dinastija Qing

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Dinastija Qing (/tʃɪŋ/ CHING), zvanično Veliki Qing,[a] je bila carska dinastija Kine pod vodstvom Manchua i rano moderno carstvo u istočnoj Aziji. Posljednjoj carskoj dinastiji u kineskoj historiji, dinastiji Qing, prethodila je dinastija Ming, a naslijedila je Republika Kina. Na vrhuncu moći, carstvo se protezalo od Japanskog mora na istoku do Pamirskih planina na zapadu, i od Mongolske visoravni na sjeveru do Južnog kineskog mora na jugu. Izvorno proizašla iz kasnije dinastije Jin osnovane 1616. i proglašene u Shenyangu 1636. godine, dinastija je preuzela kontrolu nad glavnim gradom Ming, Pekingom i Sjevernom Kinom 1644., što se tradicionalno smatra početkom vladavine dinastije. [b] Dinastija je trajala sve do Xinhai revolucije u oktobru 1911. koja je dovela do abdikacije posljednjeg cara u februaru 1912. godine. Multietnička dinastija Qing stvorila je teritorijalnu bazu za modernu Kinu. Qing je kontrolisao većinu teritorija bilo koje dinastije u kineskoj historiji, a 1790. predstavljao je četvrto po veličini carstvo u svjetskoj historiji do tog trenutka. Sa preko 426 miliona građana 1907. godine,[11] to je bila najnaseljenija država na svijetu u to vrijeme.

Qing
Zastava
DržaveKina

Karakteristike vladavine

[uredi | uredi izvor]
Qing Kina

U prvoj polovini 17. vijeka dinastija Ming gubi kontrolu nad carstvom, te se otvara prostor za vojni prodor Mandžuraca koji su uspostavili kontrolu nad Kinom i osnovali dinastiju Qing. Međutim, vojna pobjeda nad narodom Han nije riješila problem kako i na koji način vladati Kinom. Superiornost kineske kulture u odnosu na kulturu osvajača učinila je da carevi Kang Xi i Zong Zheng prihvate konfučijansko nasljeđe i da na tim osnovama razvijaju kinesko društvo. Kina je od 1644. potčinjena vlasti mandžurske dinastije Qing.[12] Mandžurci su vodili vještu politiku i samo tako su i mogli da se održe. Usvojili su kineske običaje i njihovu tradiciju, zaveli jednakost Kineza i Mandžuraca u visokim vladinim zvanjima, prepustili Kinezima čitavu općinsku upravu i veći dio pokrajinske administracije. Ponašali su se kao da nastavljaju djelo kineskih dinastija i usjpeli su za sebe da vežu većinu kineskih intelektualaca. Od kraja 18. vijeka počinju da se javljaju znaci opadanja mandžurske dinastije, tajna društva organizuju pobune koje su sve češće.

Kineska politička doktrina zasnovana na Konfučijevim načelima uči da vlast i odgovornost treba da budu sjedinjene. Car dobija svoj mandat od Boga tako da je njegova vlast apsolutna. U naknadu za to njegova je dužnost da održava društveni poredak. Ukoliko ne uspijeva da izbjegne nered pobuna je opravdana, ali ne i zakonita. Svako ministarstvo "kolegij" se sastoji od dva predsjednika, jednog kneza i dva potpredsjednika. Ali oni ne upravljaju krupnim poslovima. Bitne odluke Državni savjet predlaže vladaru. Državni savjet se sastoji od pet lica koja se biraju među predsjednicima ili potpredsjednicima ministrastva. Dinastija je pored Državnog savjeta zadržala i Veliki sekreterijat. Zadržala je Cenzorat čiji su članovi Kinezi ili Mandžurci koji su ukazivali na propuste ili greške ministara ili činovnika. Dešavalo se da svoje primjedbe upute i caru.

Kina je bila podijeljena na 18 provincija u kojima guverner ima široku inicijativu. On je ponekad potčinjen vicekralju pod čijom su vlašću okupljene dvije ili tri provincije. Centralna vlast se ne miješa u život provincija. Ovakav sistem dozvoljava pretjeranu nezavisnost guvernera. Provincije su podijeljene na okruge i srezove. Na njihovom čelu se nalaze činovnici koje imenuje vlada. Na selima se sačuvala autonomija, starješina sela imenuju starješine porodica koji sačinjavaju opštinsku skupštinu, a njega postavlja šef sreza.

Postoji i mandžurska vojska koja je grupisana u čete i stegove. Brojala je 300 000 ljudi, trećina se nalazila u oblasti oko Pekinga, a ostali su razmješteni po garnizonima koji su bili postavljeni u 11 provincija. Svaka provincija je imala svoju miliciju pod zapovjedništvom guvernera. To su trupe koje se nazivaju "Zeleni stijeg" i brojale su do 400 000 ljudi do 1840. godine. Ni mandžurska vojska ni milicija ne predstavljaju ozbiljnu vojnu snagu. Nedovoljno naoružanje im ne dozvoljava da izdrže borbu sa evropskim silama.

Visinu poreza koji treba da plati svaka provincija određuje vlada: zemljišni porez srazmjerno godišnjem proizvodu zemlje, solarina, desetak naplaćivan u naturi. Međutim, dohodak od tih poreza namjenjen je za rashode same provincije. Samo su pojedine bogate provincije morale da uplaćuju dohodak u zajednički fond koji se poslije dijeli u siromašnije provincije.

Društvena struktura nije olakšavala vladinu djelatnost. 4/5 stanovnika su seljaci koji najčešće raspolažu samo malim dijelom zemlje. Po gradovima žive i mnogobrojne zanatlije koje uspjevaju da proizvedu predmete potrebne za svakodnevni život ali i umjetnička djela. Trgovci imaju važnu ulogu pogotovo za unutrašnju razmjenu gde rječni saobraćaj nadoknađuje nedostatak puteva, mada oni nemaju društvenog uticaja. Birokratija dinastije Qing je zadržala mnoštvo odlika prethodnika, ali je to u jednom trenutku izazvalo ogorčenost naroda kada je donešena odluka o tome da svi muškarci, u skladu sa tradicijom i kulturom dinastije, moraju nositi dugu ispletenu kosu ili rep, sa ošišanim čelom.[13]

Trgovci i zanatlije su organizovani u gilde. Seljaci su često okupljeni u udruženja radi štićenja i održavanja brana. Gilde i udruženja se organizuju dobrovoljno i prilično su ravnodušni prema političkim i nacionalnim pitanjima.

Plemstvo postoji. Postoje dvije kategorije plemića: Prvo plemstvo je "carski rod". Muški potomci prvog mandžurskog cara, primaju godišnju penziju, ali nemaju pravo da vrše javnu funkciju, rijetko imaju polozaje u vladi zbog spletki. Mandžursko plemstvo je dvorsko plemstvo povezano krvnim vezama. Ljudi iz ovog roda do devetog koljena imaju titule prinčeva.

Drugo plemstvo je "careva tvorevina". Kao nagradu za vojne i građanske usluge car najčešće daruje titule (najveća je vovjodska) koje povlače dodjeljivanje zemlje i penzije. Ti plemići ne čine stalež i ne posjeduju plemićke povlastice.

Postoji jedna klasa kojoj ni jedna u svijetu nije slična a to je klasa učenih. Ona se odabira putem ispita. Konkursi dozvoljavaju da se među učenima odrede oni koji će obavljati sudske i upravne funkcije. To odabiranje ima demokratski izgled. Sistem ispita ostao je do 19. vijeka onakav kako je zaveden u 7. vijeku. Rasprava o filozofskoj temi uzetoj iz kineskih klasika, građenje stihova i lijepo pisanje su bitni dijelovi ispita. Prirodne nauke nisu nikako zastupljene među predmetima za ispitni konkurs. Kada se kandidatima da da napišu historijski ogled riječ je o kineskoj historiji. Vlada, iako se ne bavi organizovanjem nastave, pridaje veliku važnost ispitnim pitanjima. Klasa činovnika koje Evropljani nazivaju "mandarini" ostaje privržena kineskim tradicionalnim shvatanjima. Oni se trude da održe tradiciju.

Bilješke

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ For other names, see Names of the Qing dynasty.
  2. ^ Sources consider the start year of the Qing dynasty differently, including 1644,[1][2][3][4] 1636,[5][6][7] and 1616.[8][9][10]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ "Ritual Music in the Court and Rulership of the Qing Dynasty (1644–1911)" (p. 136): "[1636] was the start of the Qing dynasty, although historians usually date the Qing dynasty started in 1644 when the Manchus conquered Beijing and north China."
  2. ^ Wasserstrom, Jeffrey N. (2022). The Oxford History of Modern China. Oxford University Press. str. ix. ISBN 978-0-19-264830-3.
  3. ^ Desnoyers, Charles (2017). Patterns of Modern Chinese History. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-994645-7.
  4. ^ Rowe (2009), str. 292.
  5. ^ Keliher, Macabe (2019). The Board of Rites and the Making of Qing China. University of California Press. str. ix. ISBN 978-0-520-97176-9.
  6. ^ Schluessel, Eric (2023). The Tarikh-i Hamidi: A Late-Qing Uyghur History. Columbia University Press. str. xv. ISBN 978-0-520-97176-9.
  7. ^ Elverskog, Johan (2008). Our Great Qing: The Mongols, Buddhism, and the State in Late Imperial China. University of Hawaii Press. str. 17. ISBN 978-0-8248-6381-4.
  8. ^ Li, Xiangmin (2024). A HISTORY OF FINE ARTS ECONOMY OF CHINA. American Academic. str. 282. ISBN 978-1-63181-470-9.
  9. ^ Wang, Robin (2003). Images of Women in Chinese Thought and. Hackett. str. 285. ISBN 978-0-87220-651-9.
  10. ^ Yang, Zhanghui (2024). Convergence of East-West Poetics. Taylor & Francis. str. 37. ISBN 978-1-04-009828-8.
  11. ^ Broomhall, Marshall (1907). The Chinese Empire: A General and Missionary Survey, Volumes 678–679. Morgan at Scott. str. 2–3.
  12. ^ "Qing dynasty | Chinese history". Encyclopedia Britannica (jezik: engleski). Pristupljeno 31. 3. 2017.
  13. ^ Parker, Philip (2014). World History - from the ancient world to information age. str. 195. ISBN 9781465462404.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Dinastija Qing
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Dinastija_Qing&oldid=3682245"